Put po Dalmaciji

PUT PO DALMACIJI (objavljeno 1774.)

Alberto Fortis (1741. – 1803.)

Najcitiraniji opis izvora Cetine i njegovih stanovnika dao je talijanski biolog i putopisac Alberto Fortis u svom djelu Put po Dalmaciji objavljen 1774.godine. Pisca su posebno zanimale narodne umotrovorine i običaji. Uz ostalo objavio je izvorni tekst Hasanaginice i preveo djelo na talijanski jezik. U narednim recima donosimo njegov opis Cetine, Paškog polja i stanovnika cetinskog kraja.

O TOKU CETINE ILI TILURUSA U STARIH PISACA

Udaljite se malo od svojih neumornih botaničkih traganja, veoma učeni i ljubljeni prijatelju, pa putujte sa mnom duž slabo poznatih obala jedne rijeke što su ih nekoć pohodili srčani rimski vojnici koji su se tamo doseljavali. Pozivam vas da prijeđete krševite planine što od mora odvajaju lijepe kopnene krajeve Dalmacije u kojim danas stanuju Morlaci; ali neka to bude s manje neugodnosti nego što sam ih ja ponekad pretrpio pri prelaženju.

O IZVORIMA CETINE

Pokraj malena zaseoka Jarebice, tri milje od Vrlike, podno jednog su mramornoga brijega četiri glavna izvora Tilurusa, što ga stanovnici zovu Cetinom, koji se poslije kratka toka svi slijevaju u jedno korito dajući tome mjestu ime Vrilo Cetine. Kraj kojim protječe ova rijeka u minulim je vremenima nosio naslov grofovije ili županije i ovisio je o jednom posebnom malom knezu; ali nikad nije bilo grada koji bi se zvao Cetina, a još manje ga ima sada, iako neki geografi, posebno gospodin Busching, navode njegovo ime i još dodaju jezero koje ne postoji. Porfirogenet je Cetinsku županiju zvao Tzentzena. Čim sam prvi put pohodio izvore ove rijeke u društvu milorda Herveyja, dva su mi se od njih učinila vrijednima posebne pozornosti. Bregovi što se prostiru između planina Kozjaka i Dinare i svojim podnožjima tvore krunu lijepim cetinskim poljima, uzdižu se razmjerno zadiranju u kopno i spajaju se s brdom Hrsovcem. Zbog vanjskog izgleda, na kojem se često vide nepravilnosti slojeva što tvore bregove, moglo bi se posumnjati da su oni urvine drevnih planina; ali ja se ne bih usudio ustvrditi to za stalno, premda sam ih uzastopce promatrao; trebalo bi te urvine vidjeti svisoka i izbliza. Izvor što ga najprije pohodismo stotinjak je koraka od zaseoka; podnožje brijega čini polukrug oko njega. Bistro jezerce što tu leži gotovo skriveno liticama i sjenama stabala ima promjer oko trideset stopa; okolni stanovnici tvrde da mu nema dna; bacili smo u nj nekoliko bijelih kamenova različite veličine i izgubili ih iz vida prije nego što su se zaustavili. Voda se u njemu gotovo ne giba, ili bolje reći, izvana se čini kao da se ne giba osobito. Ali koristi se nagibom, te izobilno istječe iz jezera i tvori znatnu rijeku dva puškometa niže. Bezbrojne pastrve, neke od njih teške i dvadeset pet librica, izlaze zajedno s vodom iz nutrine brda, a vide se i druge različite vrste običnih riječnih riba: ali otvor što im služi za prolaz nije dostupan i ne vidi ga izvana onaj tko gleda vodoravno. Da bi ga se otkrilo, treba stati na jedan hridinast kraj polukruga i gledati na nj odozgo. Oko šest stopa ispod nazire se posred vode mramoran prag u obliku velika nepravilna luka koji se mnogo izbočuje. Ispod njega izlazi voda; a njezino vrtložno gibanje, koje se na površini malo ili nimalo ne zapaža, otkriva se po otklonu što ga dobivaju ubačeni kamenovi u trenutku spuštanja. Drugi izvor, koji nije mnogo udaljen od zaseoka na protivnoj strani, pruža se malo znatnije također u obliku jezera što ga potkovasto opkoljuje mramorno podnožje brda. Njegove obale nisu onako svježe i sjenovite kao obale prvog jezera; kažu da je u sredini i ono jednako duboko. I iz njega istječe rječica koja bi poslije veoma kratka toka bila značajna i sama za sebe, a postaje mnogo znatnija kada se spoji s drugom rječicom, te dvama potocima i nekolikim manjim potočićima što iz podnožja istoga brda istječu prema ravnici.

PODZEMNO PUTOVANJE

Obilje vode što istječe iz tih jezera i drugih, manje uglednih izvora, te tvori rijeku Cetinu, činjenica da ona sva izvire iz brda koje je mnogo manje od onih koja su obično izvorišta velikih rijeka, spomen na mramore pješčenjake koji pokrivaju vrhove ilirskih planina, navedoše nas na smionu sumnju da pravi izvori Cetine nisu ovi pokraj kojih smo bili nego da su oni samo ogranci neke podzemne rijeke kojoj su drevno korito u pradavnim stoljećima bile neprekidne visoravni što su nakon duga niza prelamanja postale vrhovi planina. Došavši neposredno nakon posjeta okolici Belluna, a posebno onim mjestima gdje nabori planina često prekidaju tokove rijeka, milord Hervey prepoznade očite tragove urušavanja na kosama Kozjaka, Gnjata i Dinare koji jasno pokazuju da je uzrok prekidu njihovih slojeva bio veliki iznenadni prolom, a možda i niz proloma. Ova razumna i dobro potkrijepljena pretpostavka navela nas je da zađemo u špilje što vijugaju nutrinom brda između dvaju opisanih jezera. Neka od njih, unatoč svojoj krševitosti i tami, bile su u nekadašnjim vremenima stanište ljudi divljih i možda surovih poput medvjeda; tu se još vide tragovi zidine podignute grubo da se još više ojača i suzi ulaz. Divljacima, sviklima na surov život, uistinu priliči pentranje po tim jezivim skloništima; ali i ja sam nekoliko puta u njih zalazio, vođen razumom a ne udobnošću, da ispitam sastav tih mramornih brda. Tu se između komada neravnomjernih slojeva uvlače veoma tijesne pukotine i jame, kuda se valja uspinjati četveronoške jer je na duljim odsječcima nemoguće podignuti glavu. U jednoj od tih jazbina za svisce, blizu vanjskog otvora, površina je donje litice, kao i gornje koja služi kao svod tom uskom prolazu, sva osuta veoma tvrdim i oštrim šiljcima sigâ; malo poviše mramor je tako gladak od čestog prolaženja drevnih lupeža ili divljaka te sam, pošto mnogo propatih da se provučem naprijed, više puta protiv svoje volje popuznuo natrag. Iz ovih tjesnoća prelazi se na mjesta manje neprohodna, ali podjednako strašna i, ondje gdje su prostranija, još mračnija od crnine zadimljenih zidova. Barbari koji su u minulim stoljećima stanovali u tim pećinama morali su se često izvrgavati pogibelji da skrhaju vrat ili da se uguše od topline i gusta dima što ga stvaraju zapaljene jelove trijeske, zublje u tim paklenskim jarugama. …

Među podzemnim ophodnjama, koje mogu pružiti užitak ljubiteljima fizikalne geografije, zaslužuje spomen ona što je mi obavismo u najduljoj od svih spilja pokraj Cetine. Ona nam je dala nešto više nego druga podzemna putovanja po utrobi vapnenačkih brda. Malo se tu može stupati uspravno, i to samo blizu ulaza. Morali smo se mnogo saginjati, zatim poleći na zemlju i puzati potrbuške uskom, oštrom i glibavom stazom zbog koje bi se velik dio znatiželjnika predomislio. Obična radnja kapanja, na koju smo često nailazili, ondje je toliko raznolika i umnožena koliko se može poželjeti na tijesnim mjestima, gdje ne može biti veličanstvena kao u spiljama na Antiparu i u pećini Baumann. Najneobičnija, iako se najčešće igra što se ondje vidi, jesu neke kamenice u obliku velikih školjaka s crepovima, od kojih jedna koju sam napose promatrao ima crepove pola stope široke i vrlo dobro usklađene. Oni ne počivaju na tlu nego izlaze iz sredine školjke savijajući se prema vanjskoj strani; školjka nije deblja od četiri prsta, a drži mnogo vode, jer je duža od dvije i pol stope. Nikakva umjetnost ne bi mogla izraditi ljepšeg komada za ukras kakva vrela ili kakve pećine u vrtu; velim umjetnost koja bi htjela prirodu oponašati, a ne ukrašavati. Te iste vode koje, padajući s visine malo veće od dvije stope, izradiše posvema pravilno veliku školjku s crepovima, tvore modele vrlo dobro zamišljenih utvrđenja koja su u sredini prazna, a okružena su kulama i bademima koji nisu viši od tri – četiri palca. Nemojte pomisliti kako nas je mašta navela da u tim radovima nađemo savršenstvo koje u zbilji ne postoji; priroda ih je tako majstorski izgradila da zaslužuju posebnu pozornost.

Dok smo četveronoške hodali po špilji, naišli smo na poneku lokvicu u kojoj su bile nagomilane velike količine pre bijelih solnih vapnenasto – lisnikovih listića što su se u toku duga susljeđivanja vremena pružili nad površinom vode poput kakva kamenita vela; poslije su se postupno spuštali na dno da bi dali mjesto stvaranju drugoga solnoga listića. …

Veoma očita česta pomicanja i djelomična urušavanja drevnih slojeva, čas od meka kamena, čas od vapnenasta mramora, što se susreću u tim dubinama, utvrđivali su nas na svakom koraku u mišljenju da im je neka podzemna rijeka podrovala temelje. Poslije duga hoda stigli smo do prirodnog mosta što ga je načinio luk sloja ostala u zraku; ispod njega otječu povremene vode iz obližnjih planina koje su između sloja i sloja prokopale široki podzemni kanal.

Izišavši iz spilja veoma zadovoljan što sam u njih ušao, kako prvi, tako i drugi put, ne mogoh se suzdržati da ne bacim pogled na visoke planine što obrubljuju sadašnji tok Cetine, a njihove je vrhove bez sumnje prosijecala neka rijeka u pradavnim stoljećima i to po svoj vjerojatnosti ova ista što dijelom ispod zemlje, a dijelom na otvoreno teče novim putem prema moru ostavljajući zauvijek napuštena prostrana ležišta nataložena kamenja među kojim je u slobodnom lutanju probijala svoja privremena korita nošena hirom vremenâ koja su toliko daleko iza nas.

Stanovnici polja što ih natapa Cetina, koji su u minulim vremenima bili podanici osmanlijske vlasti i češće imali prilike ispitati rast rijeke, zapazili su da je on trajno povezan s razlijevanjem jezera Buško blato koje je dobrih dvadeset milja od izvora kod Jarebice, s druge strane planina. Oni su iz toga zaključili da postoji podzemna veza između Buškoga blata i rijeke; ni udaljenost niti visina planina između njih nisu ih zapriječile da stvore tako razumnu pretpostavku. To jezero je toliko bogato ribom da se pri opadanju voda njome hrane svinje; od te hrane one postaju silno pretile. Morlaci pod osmanlijskom vlašću, koji žive na obalama Buškoga blata, koriste se količinom i debljinom ribe da od nje prave ulje. Dobivaju ga jednostavno tako što prže ribu u loncima; masnoću koja se otopi izlijevaju i spremaju u zemljane sudove za kućnu uporabu za cijele godine. Nisam mogao ustanoviti imaju li vode Buškoga blata stalno razdoblje kao vode slavnoga Cerkinškog jezera; ali jamačno imaju nekakvo razdoblje s kojim računaju stanovnici obližnjih mjesta.

MORLAČKI RUČAK NA GROBLJU

Malo dalje bijaše postavljen naš ručak. Za nj je izabrano mjesto na starinskom groblju blizu ruševina jedne crkve posvećene Uzašašću (upravo crkva Sveti Spas). Između grobova posađena su mnoga stabla koja tu tvore ugodan hlad. Veliko kamenje, pod kojim spavaju kosti drevnih junaka, vrijedno je pažnje kako zbog brojnosti, tako i zbog veličine; velim, drevnih junaka, jer oružje koje se na tom mjestu često nađe pokazuje da su bili ratnici. Bit će pod tim drvećem više od dvije stotine veoma teških gromada, svaka od jednoga komada mramora, koje bi se s pravom mogle nazvati grobovima divova. Pokoja je duga osam i pol stopa, široka četiri i pol stope, a gotovo jednako visoka. Leže udaljene od brda, pa nije moguće zamisliti da su ih davni stanovnici onih krajeva mogli donijeti do ovog mjesta bez dobro udešenih strojeva. Te goleme stijene najvećim su dijelom paralelepipednog i prilično dobro uglačene; ima ih nekoliko koje su barbarskog oblika i neskladne; ni na jednoj nema natpisa, ali gotovo na svakoj su grbovi u bareljefu.

Ručak je priređen o trošku Morlaka Vukovića sa svim obiljem namirnica koje se mogu poželjeti. Taj udvorni plemenitaš ne razumije ni riječi talijanski, ali se savršeno razumije u gostoljublje. Jadan od tih grobova poslužio nam je kao trpeza; ali još čudnije trpeze bijahu postavljene ispred nas, a držale su dva pečena janjeta što nam ih donesoše. Bile su to plosnate beskvasne pogače, namijenjene da u isto vrijeme posluže kao tanjuri i kao kruh. S velikim smo tekom jeli nekoliko različitih iznijetih jela; ostala koja su upravo bila užici i poslastice morlačke kuhinje, nismo mogli okusiti. Pohlepno smo progutali pogače koje nam se učiniše izvrsnima; i milord je podigao glas prema meni govoreći veoma prikladno: Heus, etiam mensas consumpsimus! (Eh, pojeli smo čak i stolove!).

Morlačka hrana veoma je slična tatarskoj, kao što su i ta dva naroda slična; stoga se ne bi svidjela svima onima koji su svikli na francuske i talijanske trpeze. Stolnjak je obično vuneni pokrivač; ubrusi se rijetko rabe, a kada ih imaju i oni su vuneni. Reže se onim dugačkim i teškim nožem što ga svaki Morlak nosi za pasom; viljuške se ne rabe mnogo, najčešće samo gospodar u kući ima jednu; drvenih žlica ima mnoštvo i njima mogu podmiriti cijelu družinu (kada nije pretjerano brojna); u narodnom čistunstvu ne rabe se čaše, jer prilično velika drvena posuda zvana bukara, u kojoj u kojoj se pomiješaju voda i vino, ide naokolo od usta do usta dok ne ostane prazna. Često u nju upadnu brci uzvanika, ali se vino ne pokvari zbog takve sitnice.

Poneki je uzvanik, žedniji od ostalih, skidao s glave kapu i iz nje pio. Sav porculan i majolika ovih dobrih divljaka sastojali su se od dvije – tri drvene zdjele u koje su metnuli različite vrste mlijeka i prerađevina; svaki član družine grabio je iz njih svojom žlicom; tako smo činili mi, jedan morlački časnik, Vuković i naši vodiči, svi u isto vrijeme u blaženoj jednakosti. Vrijedni i učeni biskup bio je zadovoljan kao što bi neki drugi bio zadovoljan za stolom sa svojim kanonicima.

Veoma je jednostavan njihov način pečenja škopaca i janjadi. Kada životinji izvade utrobu i oderu je, okrešu debelu granu sa stabla i na nju je čitavu nabiju; naloži se pred njom velika vatra tako da se prvo s jedne, a zatim s druge strane dobro ispeče. U njihove umake uvijek ulazi češnjak kao glavna mirodija; a imaju groznih pita od mlijeka i brašna u koje također ulazi češnjak. Poslije sam se tako dobro navikao na morlačka jela te mi se nerijetko događalo da sam s dobrim tekom jeo kiselo mlijeko, češnjak i ljutiku s jačmenim kruhom, što je njihova redovita hrana. Kada se luta poljem blizu groblja, naiđe se na razvaline potpuno uništenih drevnih obitavališta koje dokazuju da su bile nekakve rimske građevine.

RAVNICA PAŠKOG POLJA

Cetina narasta slijevanjem različitih pritoka što potječu iz izvora na Jarebici i dostojanstveno presijeca ravnicu Paškog polja koja je za kišnih jeseni podložna plavljenju, jer rijeka nema nikakvih nasipa, a tok na više mjesta priječe mlinovi i loše načinjene umjetne rešetke, te otoci i naplavine mulja što zakrčuju korito koje je u cijelosti prepušteno slučajnosti. Zbog ovoga i mnogih drugih razloga koji se ovdje sudbonosno isprepleću, nizina Paškog polja i općenito sve lijepe i plodne doline u Morlačkoj gotovo su potpuno neobrađene. Mi nismo slijedili tok Cetine nego smo ga, napustivši ga neko vrijeme, opet ugledali kod prijelaza Han, gdje nedaleko od rijeke postoji izvor slane vode koji stanovništvo zove Slane stine. Nismo pohodili taj izvor, premda smo prošli sasvim blizu njega, jer se o njemu nije ni govorilo, nego smo nastavili putovanje do Otoka (Otok, isola. Budući da nema mogućnosti nesporazuma, ovaj otok u Cetini nosi opće ime umjesto da ima svoje vlastito.), a to je otočić usred rijeke, slavan među stanovnicima obližnjih mjesta po pokolju nekoliko morlačkih obitelji što su se u posljednjem ratu na nj bile povukle i junački se branile neko vrijeme. Mnogi rukavci Cetine na tom su mjestu znatno duboki i zauzimaju previše zemljišta pretvarajući ga u močvaru, što se ne bi događalo da su spojeni i dobro ograđeni nasipima počevši od njihovih izvora, tako da bi se zajažene vode stjecale između planina kod Trilja s većom silinom i količinom, a odatle se zatim po volji strmoglavljivale od hridi do hridi kao što to čine do podnožja malene tvrđave Zadvarje, odakle manje nepristupačnim koritom otječu u more ispod Omiša.